aparatczykovi zapisi

Glazba počesto znači neke triggere u ljudskoj emocionalnoj svijesti, podsjeća nas na nešto, neku radnju, stanje, zbivanje, mjesto, vrijeme. Chrisa Reu, obično vezujem uz ljetno doba. Idealna pozadina, početak kolovoza, vrelina podneva, u bratićevom Swiftu vozimo se od Zadra prema Murteru, bez klima uređaja, prozora zatvorenih iz nekih specifičnih razloga koje ne bih smio objašanjavati. Chris Rea, možda je i najveći autor glazbe posvećene ljetu i opuštenosti plaže (ne računajući Briana Wilsona i Beach Boys, za koje sam imao dojam da zaista žive na plaži).
Štogod mislili o njemu, čovjek je koji ima stila i zna napraviti dobru stvar. Ne uvijek i ne na svakom albumu. Većina ljudi koje znam smatra ga za čistog AOR izvođača (adult oriented rock- op. a.) i gura ga u isti koš sa likovima poput Joea Cockera ili Phila Collinsa, o Bryanu „konzervativni buntovnik“ Adamsu i Eltonu Johnu da ne govorimo. Istina je, nije niti britanski Springsteen kako su ga neki novinari prozvali, ali ipak ga se ne može izjednačiti sa gore navedenim dosadnjakovićima. U dugoj karijeri imao je dosta dobrih momenata, najuspješnije sa hitovima Fool if you think its over još u davnim sedamdesetima, i On the beach, snovitom stvari koja priziva kraj ljeta. Naravno, proročka Road to hell, iz dijela njegovog opusa koji se ne bavi kontemplativnim ljetnim dokoličarskim temama, nego ljudskim otuđenjem. Nakon popističkih albuma The blue cafe i King of the beach na prelazu desetljeća i stoljeća, Chris se susreo sa zdravstvenom krizom i jedva ostao živ, mislim čak da su mu i transplantirali jetru. Na slijedećim albumima preorijentirao se na više rockerski i blueserski zvuk, near death iskustva vas valjda odvedu na takav put. Samoproglašeni King of the beach to više nije, a to smo shvatili i ove subote na Zagrebačkom velesajmu, na njegovom prvom zagrebačkom nastupu, koji nikako nisam želio propustiti.
Njegov zagrebački nastup bio je u najmanju ruku jadan. Prvo svirka u onom ćumezu od paviljona 5 velesajma, jadno i depresivno.
Drugo, niti sat i pol svirke za autora koji ima 30 godina na sceni, pa sramota. Uredu, kako je on sam odabrao, aranžmani neuobičajeni, dosta bluzerskih stvari sa zadnjih albuma, sve to možemo tolerirati, čovjek jednostavno želi sada tako zvučati.
Ali da prvih pola sata prangija nekakav dosadni texmex rockabilly sa predgrupom, tek onda počne svirati svoje stvari i ne odsvira ni 75 minuta, to stvarno nije u redu.
Istina, nakon onoga što sam doživio prije dva tjedna u Beču na The Cure pojebali su mi se malo kriteriji, ali svjestan sam da će se tako što teško ponovo vidjeti. Ali kada je u pitanju izvođač takvog renomea, i sa takvim iskustvom i toliko repertoara, kao što je Chris Rea, onda s opravdanjem očekujete više. Toga te večeri nije bilo. Kralj plaže koji to više nije, definitivno nije pokazao oštricu velikog performera. I vrlo čudan izbor pjesama, možda nismo ipak očekivali Girl in a sportscar, ali da nije odsvirao čak niti Fool if you think its over, to me pak iznenađuje.


I još nešto, razočarala me i naša ekipa, zagrebačka publika ispada kazališna ko austrijanci, valjda ista ekipa koja ide na Adamsa, Cockera, Collinsa ili će ići na Knopflera. Trebalo je žešće tražiti bis, a ne razilaziti se čim se počnu paliti svjetla. Istina, bilo je tamo dosta uglednika glazbenog svijeta, kao što su Pišta i Sale Dragaš, a viđen je i hrvatski oldfucker Miro Ungar (bolje da se on popeo na stejdž i nešto otpjevao za kraj, kad se već Rea nije udostojao izići na bis)..
Toliko o tome. Ovo ne znači da ću prestati voljeti glazbu Chrisa Reae, ali ću dobro razmisliti kad budem opet odlučio gledati uživo nekog takvog veterana pred mirovinom.
Opet glazbeni post, izvještaj sa koncerta. Zar mi se tematika bloga preorijentirala u glazbenu kritiku?